subota, 30.09.2006.
Ludost zbog ljubavi
Uvijek sam čitala negdje o tim ludostima zbog ljubavi,uvijek sam slušala negdje o tim ludostima zbog ljubavi=i uvijek je to bilo lijepo i romantično,ali to su uvijek bili neki drugi ljudi,koje poznajem ili ne poznajem,nije ni važno...to nikada nisam bila ja.
A evo dođe i taj dan kad ja učinih ludost zbog ljubavi.
Bijaše jedan lijepi sunčan dan dok san šetala Zagrebom i glavom su mi se ozbiljno počele motati neke misli i pitanja koja su me već neko vrijeme mučila.Znala sam da sam bila zaljubljena,i to po prvi puta stvarno,ali stvarno zaljubljena.Svi ostali koji su prošli kroz moje srce i za koje sam mislila da nešto osjećam sada su se činili tako malenima.
Kad sam krenula studirat u Zagreb,odlučila sam završiti taj fakultet uspješno,odlučila sam da me nitko i ništa neće pokolebat u tome...i uspjevala san u tome sve do sada=do trenutka kada nisam shvatila da je on zasjenio sve ostalo u mom životu,samo san se tila vratit u split bez obzira na posljedice tog mog povratka.
Pitate se što se dogodilo?
Nakon par dana što sam sjedila zatvorena u sobi u zagrebu odlučila sam....sutradan sam otišla na fakultet,otišla u referadu,uzela svoje dokumente i u indeks dobila pečat da sam ispisana=u tom trenutku nitko nije bija sritniji od mene.Potom sam se spakirala otišla na kolodvor i za pet sati bila u splitu.
Sutradan sam otišla na sličan faks u splitu i predala svoje papire...dobila novi indeks i tako to..
U zagrebu san mogla upisati pola predmeta druge godine i riješiti neke zaostake iz prve,dok u splitu san ponovo brucoš.
Još nisam svjesna toga što san učinila,još sam uzbuđena i nije mi sve sjelo na svoje mjesto...Možda sam s ovim pogriješila,možda ću se jednog dana pokajati,a možda i neću...možda će mi sutra biti žao šta san opet brucoš,ali možda i neće....
Ljudi moji ništa me to ne zanima,zanima me samo to šta san ludo zaljubljena i šta sam evo napravila=prvi put u životu napravila san veliku ludost zbog ljubavi...
Meni se ne čini ludošću,ali svi mi govore da je to jedna velika ludost i da sam hrabra...
A što ću kada ga volim?
Jesam li luda,pitam ja vas?
ponedjeljak, 21.08.2006.
Ulomak sjećanja
uvijek sam voljela brodove.Fascinirali su me,fasciniralo me more i sve to zajedno.Volila san stajati na palubi,gledati zalazak sunca dok bi mi vjetar lagano mrsio kosu,a dupini poskakivali pored broda. Savršen osjećaj=usporediv sa rijetko čim.
Onda sam se jednog dana zaljubila u pomorca i zamrzila brodove.
Tolika promjena samo zbog ljubavi.Teško je gledati kako brod kojeg ste nekad ne tako davno jako voljeli,odvodi tvoju ljubav u neke daleke zemlje,u neka strana mora za tebe mračna i opasna.
Sjećam se kako san često proklinjala brodove zbog toga,a oni nisu ništa krivi.Ali ja sam tražila krivca za svoju usamljenost i tugu.
Svaku večer od njegovog odlaska na brod sjedila bi na plaži i gledala daleko na pučinu mora.Tada bi mi se iz nostalgije,iz potrebe,iz tuge javljala fatamorgana i vidjela bih brod i njega kako mi se vraća...moja fatamorgana bi se razbila kao val koji se svom svojom snagom razbija o stijenu i raspada na tisuću sjajnih kapljica.Tada bi samo sjedila i tiho plakala.Ne znajući gdje je,kako je i dali mu nedostajem.
Ali dođe i dan povratka i ja već od ranih jutarnjih sat stojim u brodskoj luci...Najednom se moja fatamorgana pretvara u stvarnost i sve moje suze pretvaraju se u sreću=brod dolazi.Iz njega počinje izlaziti hrpa ljudi i mnoge djevojke trče svojim mladićima u zagrljaj.Bojim se da će mi promaći jer je jako puno ljudi,ali srce i među milijun ljudi osjeti svoju ljubav.Napokon ga ugledam i potrčim prema njemu.Padnem mu u zagrljaj.osjetim sigurnost,sreću,ljubav i ushićenje.Ništa više u tom trenutku ne postoji za mene=samo ja i on u dugom poljupcu dok sunce već lagano zalazi za planine...
prigodna pjesma Marijana bana....zove se On je volio brodove:
Ona je gledala u brodove, kako njenog dragog odvode
Do nekih dalekih, hladnih i opasnih mora i obala
I nije voljela brodove jer oni njenog dragog odvode
Do nekih dalekih, hladnih i opasnih mora i obala
Tada bi plakala u samoći željela bi da joj se vrati
Željela bi da ga vidi i da ga opet ljubi cijelu noć.
On je volio brodove, jer brodovi ga odvode
Do nekih dalekih, toplih i opojnih mora i obala
Samo nekad bi ga brodovi odveli do obala
Gdje su daleka, topla i opojna mora mirisala na nju
Tada bi plakao u samoći, želio bi da joj se vrati,
Želio bi da je vidi i da je opet ljubi cijelu noć.
nedjelja, 20.08.2006.
Volim i to je sve što znam
Sadašnjost je zamjenila prošlost,a ja prošlost ne mogu da prebolim,nemogu da zaboravim. Dobro znam da ti ne značim mnogo,a još bolje znam da te ludo volim.
Prošlost je zamijenila sadašnjost..Zar tražim puno ako te želim pored sebe?Obećajem da me nećeš ni primjetiti da ti neću smetati,bit ću samo tvoja tiha sjena...Pusti me blizu sebe.Treba mi netko kao ti da razumije sve moje slabosti,i da me može barem malo voljeti.
U mome srcu bukti plamen ljubavi samo za tebe,svaki tvoj poljubac na srcu je ostavio neizbrisivi trag,svaki tvoj pogled ljubomorno čuvam duboko u sebi.
Zbilja san te pokušala zaboraviti.Željela sam da sve prođe kao ljetna oluja,ali sve je uzalud kad samo tebe volim i to sve više i više.Čudno je to,ali ja ne da ne želim nego neznam više živjeti bez tebe,tvoja ljubav me hrabri na svakom mom koraku i u svakoj mojoj radnji.
...
Sjedim u prirodi,slušam veseli pjev ptica koje svojom pjesmom slave proljeće i ljepotu prirode.Sve je tako lijepo,ali meni se od te ljepote srce još više steže.U mom srcu caruje zima i bezbrojne razorne oluje.Sva ta ljepota koju gledam i slušam za mene je samo neostvaren san,i daleki cilj do kojeg nikada neću stići...
Onog dana kada si otišao za mene je prestalo sve,moje je sunce zašlo za oblake i neće ubrzo izaći....
subota, 19.08.2006.
Ja ću budna sanjati
Promatram te dok ležiš na mojim rukama...Promatram te i pronalazim svoju sliku u tvojim očima.Tvoje usne su tako meke i vlažne kao trešnjin cvijet poslije kiše.Tvoje oči su prekrasne,pune nekog čudnog sjaja,ali prenevine da bi tražile moju ljubav...
Strah me je...hranim anđele svojim očajom,dok se pokušavam probiti kroz opasne plamenove svog života.
Želim te poljubiti ali me je,naravno,strah...pa...nježnim pogledom ljubim tvoju sjenu...želim ti reći da si u ovom svijetu boli ti jedina nada za mene,ali opet i dalje samo šutim i milujem tvoje prekrasno lice.
Kad god me pogledaš tim svojim azurnim očima znam da nemoram ništa govoriti,jer ti me razumiješ čak i ako ništa ne kažem,ti me čitaš kao otvorenu knjigu čak i ako ne znaš jezik moga srca...bti to možeš jer poznaješ jezik zaljubljenih...i to je jedino važno.
ponedjeljak, 24.07.2006.
Balada mlade duše
Pridonoseći ljepoti sutona
posljednjim kapima svog života
mislima zaokupljena
stajala je slomljena.
Nebo je krvarilo njenu tugu
i ona se nasmiješila,
naivno je predala svu bol
varljivom suncu.
Zatvorila je oči
i osjetila sreću
zadnje kapi života napuštale su je
a ona se samo smijala.
Nebo je ubrzo zaogrnula tama
a njeno srce tužna pjesma,
stajala je nesigurna i sama
kao kakva latica mala.
Potom je napusti nada
ona koja umire zadnja
izdahne bez puno truda
misleći na njega.
Posljednju kap krvi njemu je dala
Posljednja misao,suza i riječ,
posljednja nada za njega je živjela,
za njega umrla.
Sutradan kiša je padala
krvareći tugu mlade duše
povorka tužna je plakala
i protivila se vjetru što puše.
Odvojeno od svih
išao je jedan mladić
pognute glave i
zamišljenog pogleda...
Pokopali su mlado tijelo,
mladićevo lice bilo je bijelo
na grobu njenom je pisalo:
"Rođena iz ljubavi
hranila se maštom
umrla u tišini
u ljubavnom muku!"
Shvativši tad u sebi
što je moglo biti
samo njegovo
pusti suze neka teku i jedna padne na grob
gdje rocvjeta ruža.
...
Ruža je još uvijek tu,
neumorno,krvavo cvijeta,
Za neko drugo mjesto i vrijeme
u ruži se rodila nada!!!
.............pjesma je napisana 25.12.2003
ponedjeljak, 17.07.2006.
milijun pitanja
Nema ništa ljepše na svijetu od toga kad VOLIŠ i kad si VOLJEN!
Što je to ljubav?
Zašto je toliko snažna da kao uragan uleti u čovjekov život i preuzme kormilo njegova života?
Kako se uopće dogodi zaljubljenost?
Zašto nekoga zavolimo tek kada vidimo da ga možemo izgubiti ili da ga već gubimo?Da li je u tom slučaju uopće riječ o ljubavi ili o nekom glupom strahu da ćeš izgubiti to što "imaš(posjeduješ)"?
Zašto kad smo zaljubljeni idealiziramo tu osobu do nenormalnih granica,zašto je stavljamo na tron koji možda nije zaslužila?
Kako znati da nekoga dovoljno voliš da bi s njim ili s njom mogao provesti čitav svoj život?
Zašto su ljudi spremni trpjeti svakakve pa i najgore stvari od strane neke osobe samo zato šta je vole?
Odakle čovjeku snaga da se oporavi nakon razočaranja u ljubavi?odakle mu vjera u bolje sutra?odakle mu nada da će nokog dana opet voljeti?
Zašto ljubav prestaje i nestaje između dvi osobe?
Zašto ljubav pokreće svijet?
Zašto smo pijuni na njenoj šahovskoj ploči'
Zašto je ljubav tako predivan osjećaj?
Zašto se kaže da vrijeme liječi rane,kad ne liječi?
Zašto u jednom takvom osjećaju ima tolikih krajnosti=krenuvši od sreće pa do njene suprotnosti tuge?
Ne želim odgovore na ova pitanja,samo sam ih željela poslati u svemir!
Svako ima svoje subjektivne odgovore na ova pitanja,ja san ih samo htjela napisati i tako ponekad pročitati.
Pisati i razmišljati o ljubavi je kao napuniti vodom kantu koja ima rupu na dnu.Nikada nećeš završiti=cijeli život učiš što je ljubav i kako ona funkcionira..zato aj neću puno pametovati nego ću pustiti da nas sve skupa život nauči svim lijepim a i onim mallo manje lijepim stvarima koje taj osjećaj nosi sa sobom.
Nema ništa lijepše na svijetu od toga kad VOLIŠ i kad si VOLJEN!
petak, 14.07.2006.
For Dane..for my long lost love...dio prvi
Tog predivnog svibanjskog,sunčanim zrakama prožetog jutra,Liza je ležala na travi pod velebnim stablom kestena i uživala u tišini oko sebe.Uživala je gledajući mir i spokoj u prirodi,mir i spokoj koji ne može pronaći u samoj sebi.Liza bijaše djevojka u cvijetu svoje mladosti,no unatoč tome,duša te djevojke predavala se nekim čudnim strujama i cvijet njenog života razvijao se u suprotnom smjeru.Često je dane provodila na tome mjestu,osluškivajući kako priroda diše,osjećajući strujanje života,upijajući očima sadašnjost koja se u njenoj glavi uopće nije percipirala.Dani njenoga života prolazili su pokraj nje,a ona kao da ih uopće nije živjela,kao da joj nisu bili važni.
Naglo se ustala i potrčala prema nedalekoj litici.Pogled sa te litice bio je predivan.Plavo, danas pomalo uznemireno more brzim se kretnjama svojih valova velikom snagom razbijalo o podnožje litice.Nije sjela na njen rub kao što je to obično činila.Stajala je na rubu i gledala ljepotu pred svojim očima.Vjetar je prolazio kroz svaki i najmanji dio njenoga tijela i mrsio joj dugu,kestenjastu kosu.Miris mora i vjetar oko nje probudio je neka stara sjećanja od kojih joj je srce zatreperilo.Tiho je progovorila:“Isti miris,isti osjećaj,isti vjetar,ali ne i isti ljudi.“
„Još uvijek se vraćaš na to.Nije mi jasno zašto.“Od ovih riječi Liza je protrnula sa svakom svojom stanicom.Prepoznala je glas,ali još uvijek je bila u šoku jer je mislila da je potpuno sama.Kad je došla sebi okrenula se i ugledala Emilianu.Rekla joj je:“Protrnula sam od straha,mislila sam da sam sama.Što ti radiš ovdje?“;“Bila sam kod tebe doma i tvoja majka mi je rekla da si negdje vani.Otišla sam do onog stabla gdje se uvijek odmaraš,ali nisi bila tamo.Kad te nisam tamo pronašla znala sam gdje je još jedino preostalo mjesto na kojem ću te pronaći.“Nasmijala sam se i samo nadodala:“Upravo tako.Ako nisam tamo,onda sam sigurno ovdje.Koliko dugo si stajala iza mene?Zašto se nisi javila i rekla da si tu?“;“Još iz daljine dok sam išla prema ovome mjestu ugledala sam te kako stojiš tu gdje stojiš.Učinilo mi se kao da se to spustio jedan anđeo sa neba nemogavši odoljeti ljepoti ovoga mjesta.Kad sam se malo približila shvatila sam da si anđeo ti.Zbilja si izgledala prekrasno tamo gore,dok ti je vjetar mrsio kosu,a lice sjalo nekim čudnim sjajem.Nisam željela ometati tvoje misli,a i moj se pogled odmarao uživajući gledati taj lijepi prizor ispred sebe.“Moje se lice naglo zacrvenilo,nisam voljela slušati takve stvari:“Ma daj,pretjeruješ.“;“Ne pretjerujem,zauvijek ću pamtiti taj prizor.No,vidim da izbjegavaš odgovoriti na moje prve riječi ovdje sa kojima sam otkrila svoju prisutnost“.Okrenula sam se natrag prema moru i rekla:“Ništa ja ne izbjegavam.“Uhvatila me za ruku i okrenula prema sebi:“Liza nemoj meni lagati.Kažeš da ništa ne izbjegavaš,a izbjegavaš sve,čak i to da nam se pogledi susretnu.Čega se bojiš?Što tako strašno skrivaš iza svoga pogleda,da čak i ja,tvoja osoba od povjerenja,nemam pristup tome.Zašto...“Liza je prekinula njene riječi uzbuđeno govoreći:“Emiliana prekini sa tim stvarima,Nije istina to što govoriš.“;“Nije istina to što govrim!?Ako to nije istina,zašto je tvoj glas naglo počeo drhtati?Zašto su ti oči pune bisera koje ne želim da stvaraš?Liza, nemoj sama sebi lagati.To ne vodi nikuda.“;“Ali ja...“;“Liza pusti me da završim ono što sam počela govoriti.Jeli ti vidiš ove prekrasne stvari oko sebe,jeli vidiš ljude koji te vole i kojima trebaš,je li vidiš sadašnjost Liza?Jednom će ti možda biti žao šta si cvijet svoje mladosti potrošila dozivajući prošlost da se vrati.Liza,ona se neće vratiti.Sadašnjost te zove i treba, molim te nemoj se oglušiti na taj poziv.“Na te njene riječi Lizino lice zasjalo je od suza koje su tekle iz njenih očiju.Liza ih je svim svojim snagama željela ostaviti u očima,ali postojalo je nešto što je ipak bilo jače od njenoga čvrstoga karaktera.Nekim se stvarima ipak ne može manipulirati i to je ono što Liza nikako nije mogla prihvatiti.Pogledala je Emilianu u oči i kroz jecaje tiho progovorila:“Emi želim biti sama.Molim te ostavi me da razmislim i sredim misli.“Emiliana ju je čvrsto zagrlila,poljubila i pogledala u oči.Pogled je trajao nekoliko sekundi,a potom je Liza krenula u smjeru kestenova stabla.Došavši do njega legla je na uobičajeno mjesto i gledala u kestenove krošnje,koje su se pod naletom vjetra spuštale sve niže prema zemlji,kao da pokušavaju sakriti Lizinu prisutnost.Liza više nije plakala,no i te suzne rijeke ostale su na njenom licu u obliku tragova,očima nevidljivih tragova.Osjećala je umor te je nakon nekoliko minuta već čvrsto spavala.No usnula je čudan san:Sjedila je tu pod stablom kestena kao i većinu dana,zamišljeno gledajući u daljinu.Nakon nekoga vremena ugledala je nešto što ju je prenulo iz razmišljanja.Iz daljine u čiju su njene oči bile uprte,prema njoj se nešto približavalo.Liza još uvijek nije mogla dobro razaznati o kome je riječ jer je to nešto što se kretalo još uvijek bilo daleko.Ispustila je prestrašeni uzdah,ali i uzdah očaranja kada je shvatila da se prema njoj približava vuk.Bio je predivan.Sivo-crna dlaka sjajila se na suncu i lepršala pod dodirom vjetra.Kretao se tiho poput tišine,gotovo neprimjetno.Veličanstveni prizor potisnuo je u Lizi sav strah od toga da je ta životinja iako prelijepa također i opasna.Vuk i Liza sada su bili udaljeni samo par metara.Vuk se nastavio približavati.Zaustavio se tek kada je njegova glava bila udaljena od Lizine tek nekoliko centimetara.Liza se nije bojala.Osjetila je neki riječima neopisivi mir i sreću.Te osjećaje osjećala je kroz nepreglednu dubinu vučjih očiju.Vuk se potom odmaknuo,legao pored nje i spustio glavu na njene ruke.U tom trenutku dogodilo se nešto čudno.Lizi se zamračilo pred očima i slijedeće čega je bila svjesna jest da se nalazila na nekom drugom mjestu.Prizor ispred nje oduzeo joj je dah.Vidjela je sebe prije nekoliko godina,kako sjedi na klupi uz more,a do nje netko njenom srcu veoma drag.Liza još uvijek u strahu približila se klupi da vidi što se događa iako se sjećala toga dana sa klupe,iako je pamtila svaku riječ koja je među njima bila izgovorena.Sjela je na travu nedaleko od klupe na kojoj je sjedila ona,sva ozarena i sretna zbog ljubavi u njoj.Djevojka sa klupe,Liza prije nekoliko godina,gledala je u Andreja zaljubljeno,želeći zaustaviti vrijeme i zauvijek živjeti u tom trenutku.Kako je samo uživala tada.Pokraj nje sjedio je cijeli njen svijet.Nije tražila ništa od njega.Ni dodir,ni zagrljaj.Sve što je željela jest da osjeti da ju voli.Njegova ljubav bila je njena hrana,hrana koja je činila njen život savršenim.Sve što je Liza željela bilo je utjelovljeno u Andreju i cijeli svoj svijet je stavila njemu pred noge.To nije bilo uobičajeno za djevojku njenog karaktera. Nikada dotada nije dopuštala da netko bude sposoban imati nadzor u bilo kakvom pogledu nad njom,ali ono što nije znala jest da čovjek nikada ne smije reći nikada.Andrej je bio čovjek pred kojim se osjećala kao bespomoćno janje.Bila je njegova u svakom pogledu i to je bilo sve što je ona željela.On je bio slagalica koja je njen život učinila savršenim,koja je nju učinila da se osjeća posebnom.Zbog njega je nestrpljivo čekala da svane novi dan.Svaki dan završavala je i novi dan započinjala sa mišlju na njega.On je bio njeno sunce,a ona planet koji je pripadao tom sunčevu sustavu.Liza,sjedeći na travi,osjetila je kako joj nanovo počinju teći suze niz lice.Prizor ispred nje podsjetio ju je u potpunosti na to vrijeme njene beskrajne sreće.Kako je samo željela vratiti prošlost i ponovno proživljavati tu sreću.
„Vrijeme je najgori proizvod čovječanstva.“Liza se trgnula jer nije znala odakle dolaze te riječi.Pogledala je sa strane i ugledala onoga istoga vuka.Nije mogla doći sebi od čuđenja. Vuk joj se obraćao.Liza je još uvijek osupnuta progovorila:“Jesi mi ti priredio ovo što vidim ispred sebe?“Vuk ju je pogledao i rekao:“Jesam!“Ispred Lizinih očiju nestala je klupa ,more,ona i Andrej.Sad je samo vidjela prazan prostor ispred sebe.“Vrati mi onaj prizor,molim te!“;“Zašto to hoćeš?“;“Kako ne razumiješ?Jesi vidio kakva sam tada bila?To razdoblje je moje najsretnije razdoblje!Želim ga natrag!“;“Liza,Liza!Nisam uzalud rekao da je vrijeme najgori proizvod čovječanstva.Nema dobrih strana.Prolazi prebrzo ne obazirući se na ljude koji ga neprestano žele usporiti ili zaustaviti.Vrijeme koje jednom prođe više se nikada ne vraća.Mnogi to žele i pokušavaju,ali nitko nikada nije uspio.Vidiš,nema niti jednu dobru stranu.“;“Nikada ne reci nikada.“;“Joj Liza,ovo je situaciju u kojoj ta izreka koju te život naučio jednostavno ne vrijedi.“;“Lažeš!Lažeš!“;“Zbilja?A da možda sama sebe ne lažeš?Šutiš...Liza ne možeš vratiti vrijeme koliko god se trudila.Što je bilo,bilo je.Pusti to više na miru.Ne vrijedi sadašnjost živjeti u prošlosti.Postoje ljudi u sadašnjosti koji te vole i trebaju,koji te ne mogu gledati takvu.Dopusti im da razbiju te tvoje iluzije i da ti pokažu kako nije sve onako kako ti to vidiš.“Liza je sada već nekoliko suza pretvorila u pravu rijeku koja se slijevala niz njeno lice i putovala sve do njenoga srca koje je slomljeno ležalo na dnu njene duše.“Ali ja želim čudo.Ja vjerujem u čuda.Jednom u životu sam doživjela bajku čiji tragovi još uvijek žive u mojim osjetilima.Zbog toga ja živim i vjerujem u čuda. Moraju postojati,moraju.“;“Draga Liza,kako znaš da ne postoje ljudi koji bi ti svojom ljubavlju,toplinom,vjernošću i bezuvjetnim prijateljstvom dali čudo.Pogledaj ovo!“
Ispred Lize sad je opet bio jedan prizor,no ovoga puta u njemu nije bio Andrej.Ispred Lize bile je slika nje,Emiliane i Oriane kako sjede na najljepšem mjestu na ovome svijetu,u parku u kojem su se odvijale gotovo sve najvažnije stvari u njihovim životima. Predivno je u sva godišnja doba i u bilo koje doba dana.To predivno mjesto kao grob je čuvalo tugu,radosti, sreću i još mnoge druge njihove osjećaje i doživljaje.Uvijek su mu se vraćale jer je odisalo njihovim uspomenama.Nije to bilo samo njihovo mjesto,ali kao da jest,kao da su one posjedovale njega i ono njih.Liza je gledala ispred sebe prizor koji se također bio dogodio,kao što je to bio prizor sa njom i Andrejom na klupi.Prizor nje,Emiliane i Oriane otvorio je kovčeg starih uspomena koje su formirale vrtlog i u sredinu vrtloga postavile Lizu.Liza je ponovno proživjela u svojoj glavi sve lijepe trenutke sa njima.Sjetila se svih suza koje su brisale međusobno,svih nemira koje su smirivale međusobno,svih sretnih trenutaka koje su dijelile međusobno.Sjetila se svih njihovih gluposti,šala i riječi.Osjetila je sreću.Osjetivši sreću vrtlog naglo nestaje,prizor ispred njenih očiju također naglo nestaje.Ponovno je bila sama sa vukom pokraj sebe.
„Zašto je opet sve nestalo?“;“Osjetila si sreću.Sreću veću i od one koju su maloprije sa tolikim žarom i suzama meni pokušavala objasniti.“;Liza je sebi lagano u bradu ponovila riječi koje su izašle iz usta vuka:“Sreću veću od one koju sam maloprije sa tolikim žarom i suzama tebi pokušavala objasniti?Zbilja?“;“Liza,to su tvoji osjećaji.Ja samo kažem ono što sam uvidio.“;
„Ako to i jest istina...“;“Nema ako!I jedno i drugo vidjeli smo isto.Liza ja nisam životinja.“;
Liza je žačuđeno pogledala u vuka pored sebe,i sa smijehom progovorila:“Ti nisi životinja!? Tko je onda životinja?Ja!Ti si vuk!Vukovi su životinje?“;Vuk je zamahnuo glavom u vjetar. Dlaka mu je u svom svojem sjaju blistala na suncu.Liza mu se potiho divila.Za nju su vukovi bili jedni od najveličanstvenijih pripadnika životinjskoga roda.Vuk ju je na neki čudan način podsjećao na nju samu.Često je maštala kako livadama i šumama trči zajedno sa tom veličanstvenom životinom koja je za nju predstavljala nešto slobodno,mudro, veličanstveno i ljudskom oku uprtom u sitne stvari svakodnevnice nedodirljivo.Vuk je prekinuo njeno razmišljanje:“Ja imam obličje vuka,no ja nisam životinja.Ja sam dio tebe. Onaj dio tebe koji je potisnula tvoja želja za vraćanjem vremena.Onaj dio tebe koji te često pokušava dozvati,ali ti si potpuno gluha i slijepa za njega.Onaj dio tebe koji je razuman ili se barem trudi biti.“;Liza je začuđeno gledala u vuka pokraj sebe.“Ti kažeš da si dio mene. Ali...“;Potom se ispred nje stvorio novi prizor.Slika je prikazivala liticu i more,to mjesto koje je ona toliko voljela.Vuk se zaputio prema kraju litice.Izgledao je prekrasno,kao da u sebi ima svu mudrost ovoga svijeta.Tiho je progovorio: „Ja sam ti.Ti potpuno oslobođena zabluda kojima sama sebi „mažeš“ oči.Ti potpuno gola sama pred sobom.Ti potpuno objektivna bez obzira što se radi o tvome životu.“Potom se okrenuo prema meni.Iza njega se spustilo sunce koje je zalazilo.Nastavio je:“Ja sam tvoja istina.Istina koju imaš duboko u sebi,nisi je svjesna,ali je imaš u sebi i znaš je.Ja sam tvoja istina!“;“Zašto si mi se prikazao sada?Što te je natjeralo?Ako si dio mene ja bi to sama pronašla.“;“Zbilja!Čekao sam Liza i predugo čekao.Navodio te potiho milijun puta na puteve koji vode do mene,ali ti si uvijek skretala. Čak i kad si bila toliko blizu da si vidjela tu istinu ispred sebe okrenula si se i otišla drugim putem.“ Liza ga je pogledala i sa nevjericom u glasu rekla:“Ovo je poput bajke,a ja u bajke ne vjerujem!“ Liza je bila uvjerena da ljude treba naučiti da stoje čvrsto,sa obje noge na zemlji,a ne da šetaju visoko po oblacima,jer kad jednom shvate da ta šetnja postoji samo u njihovoj glavi,odnosno dorađenoj i bujnoj mašti pasti će na zemlju i bolno se dočekati.“Ne vjeruješ u bajke,ne vjeruješ u princa na bijelom konju.“;“Ne vjerujem u princa na bijelom konju,ne vjerujem u ništa što ima veze sa bajkama.“;“Što je za tebe Andrej?“;Pri spomenu njegova imena Liza je ponovno zablistala.“Andrej je za mene nešto riječima neopisivo. Andrej je savršen za mene.“;“Ništa nije savršeno draga Liza.“;“Andrej za mene jest.Pojam savršenosti u meni je definiran.Definicija te riječi za mene je Andrej.“;“Ne slažem se s tobom,ali kad već toliko inzistiraš ostanimo pri tom da je on za tebe definicija savršenosti.Zar to onda nije istovjetno princu sa bijelog konja.“;Liza je zašutjela.Znala je da je vuk u pravu,no prije bi umrla nego mu to dala do znanja.“Ah,Liza,Liza,šutnja je ponekad vrijednija od tisuću riječi.Znači ipak vjeruješ u bajke,“;“Ali...“;“Polako,pusti me da završim.Rekao sam da ipak vjeruješ u bajke.Pa i sama si rekla da si jednom doživjela bajku čiji su se tragovi još uvijek zadržali u tvojim osjetilima.Nisam ja mislio...“;“Ja ne vjerujem u bajke,ali vjerujem da se pojedini dio čovjekova života može poklopiti sa dijelom života iz bajke.Pa kakav bi bio život ljudi da ne vjeruju u makar neke dijelove bajki.Na kraju krajeva svatko vjeruje da postoji onaj netko idealan za njega,njegov princ na bijelome konju.Može netko to nijekati koliko god hoće,ali,koliko god puta oluje slomile jarbol njegova ili njezina broda,on ili ona ih nanovo gradi i podiže,jer u dubini samih sebe ipak vjeruju da postoji takav netko za njih.To je nada.Pojam imanentan svakome čovjeku.Ta što je nada,nego vjerovanje u bajke.“
Liza je ozarena lica u jednom dahu izgovorila ove riječi.Vuk je ostao u tišini i zadivljeno je gledao Lizu,Kad se napokon pribrao tiho je rekao:“Liza,to su upravo bile riječi koje sam ja tebi namjeravao reći kada si mi po sto i neki put prekinula misao i rekla što ti misliš.Jeli sada vjeruješ da sam ja ti.Je li sada vjeruješ da sam ja tvoja istina?Po prvi puta nisi skrenula kada si ugledala istinu ispred sebe,nego si nastavila i izgovorila to tako da je svaka njena riječ doprla do svake stanice tvoga tijela.“ Vuk je napravio polagani krug oko Lize i sada joj sjeo sa druge strane i šapnuo na uho:“Ali još uvijek smo na početku!“;“Kakvom početku?O čemu ti pričaš?“;“Još uvijek nismo gotovi.Otkrila si samo dio istine koju nosiš u sebi.Ovo što slijedi puno je teže.Nadao sam se da će shvaćanje jedne stvari lančano za sobom povući i drugu istinu,no to se nije dogodilo.“Lizino se rumeno lice namrštilo.Nije razumijela o čemu vuk to priča:“Jeli možeš biti jasniji?“;“S razgovorom o tome tko sam ja zapravo i ovim sada razgovorom prekinuli smo tvoju spoznaju da si uz Orianu i Emilianu osjetila veću sreću od one koju si prije nje opisivala.“;“Ti bi opet o tome.Jeli ti znaš sa kime se hvataš u koštac.Ja ne popuštam i čvrsto stojim iza svojih mišljenja makar ih netko drugi smatrao krivima.“; “A što ako te ja uvjerim u drugačije?“;“Je li ti mene uopće slušaš?Moji stavovi...“Vuk ju je sa smijehom prekinuo:“Liza ja sam dio tebe,shvati to više.“Zavladala je tišina te je vuk nakon nekog vremena nastavio:“Liza ljudi se s vremena na vrijeme ipak mijenjaju,čak se i ti mijenjaš.Čovjek se mora mijenjati,to mu je u prirodi.Netko u dobi od pet,petnaest,dvadeset-pet i šezdeset-pet godina prvo nema iste potrebe i okolinu oko sebe,a to odmah podrazumijeva da u određenom razdoblju života ima drugačije stavove i prioritete u svom životu.“;“Slažem se.Ali ipak postoje neki stavovi koji ostaju stabilni cijeloga života.“; “Ne bih se u potpunosti složio.Postoje stavovi koji se održe cijeloga života,ali nikada u prvotnome obliku.Uvijek dožive tu i tamo koju nadopunu ili promjenu.Nemoj mi reći da ti tako vidiš svoga obožavanoga Andreja.“;“Jeli ja to osjećam ironiju u tvojoj zadnjoj rečenici?“
„Objasni mi samo jednu stvar.Ako je argumentiraš prestajem sa ovim zapitkivanjem i pustiti ću te da se i dalje klanjaš Andreju,svojoj kako ti kažeš definiciji savršenstva.“;“Hajde,reci!“;
„Kako ti sama sebi i cijelom svijetu oko sebe možeš potvrditi da je on tvoj princ na bijelom konju?Kako ti sama sebi i cijelom svijetu možeš potvrditi da je on upravo taj koji je zaslužio da ga okruniš pridjevom savršen?Kako sama sebi i cijelom svijetu možeš jamčiti da on nije samo tvoje viđenje stvari onakvima kakve one nisu?Kako sama sebi i cijelom svijetu možeš jamčiti da je on baš taj,da se ti na zavaravaš i da ne postoji netko savršeniji od njega?Na kraju krajeva kako si ti zaključila da je on baš gospodin „taj“?Ali pazi,ne želim argumente kakve će izgovarati svaka tvoja vršnjakinja koja misli da je upoznala princa na bijelome konju.U prethodnoj rečenici obratio bih pozornost na riječ“misli“.Liza,stojiš ispred istine, sada samo želim vidjeti da li si spremna ići do nje.Sposobna jesi,ali sad ću vidjeti da li si spremna?“;Liza je zašutjela.Ustala je i napravila par koraka.Lice joj je bilo ozbiljno. Nestalo je rumenila na obrazima,nestalo je osmijeha sa lica.Izgledala je kao da duhom tu nije prisutna.Vuk je znao što se događa.Stajala je pred ogledalom i odjeća je pomalo spadala sa nje.Liza nije skrenula sa puta.Malo pomalo i ostala je gola ispred same sebe.Ostala je gola i nezaštićena pred činjenicama koje su bombardirale njenu glavu.Vuk je radoznalo iščekivao svaku njenu riječ.Nije bio siguran da li je ipak nakon što je krenula prema istini,možda ipak skrenula pod težinom koju je ta istina imala u sebi.Najednom se okrenula prema vuku.Oči su joj bile pune suza,ali nije plakala.Ponos u njoj je itekako radio.Rekla je:“Što hoćeš da ti kažem!?Ne znam jesam li u stanju govoriti.Mislim da bi me riječi ovoga puta mogle izdati.“;
„To je rijetkost!Pokušaj!“;Ponovno je nastala neugodna tišina koja je potrajala nekoliko minuta.Liza ju je prekinula:“Definirati ljubav je teško.Svaki čovjek definirati će je na svoj način jer ju je svatko doživio na svoj način.Ali svi ćemo se ipak složiti u jednome:bila ona roditeljska,prijateljska ili ona vezana uz nekog princa na bijelom konju,ljubav je ipak prekrasna stvar.Najvrijednija i najpožrtvovnija je prijateljska,najjača i najbezuvjetnija je roditeljska,a najkompleksnija i najnaivnija je ona posljednja.Zašto sam ju nazvala naivnom?
Zato što se ljudi ponekad tako naivno ponašaju kada je u pitanju takva ljubav,na kraju krajeva takva ljubav je i ona koja najčešće puca.A zbog koga puca,zbog onih koji su naivni i onih koji su sposobni manipulirati osjećajima naivnih.No ona treća ljubav je ipak nešto predivno i čovjeku veoma drago.Zaljubljenost je često gledanje stvari onakvima kakve one nisu.Da ne ulazim sad preduboko u neke stvari,želim da ti odgovorim na tvoja pitanja: Čovjek kad se zaljubi živi u oblacima.Čovjek kad se zaljubi tu osobu drži savršenom i smatra je onom pravom,bez obzira koliko on godina imao u tom trenutku kad se zaljubi. Djeca,mladi,odrasli i stari,svi oni vjeruju u takve osobe.Kad je čovjek zaljubljen ta osoba je u njegovim očima često idealizirana,tj.smještena tamo gdje joj i nije mjesto.Čak i ako osoba zaslužuje visoko mjesto,čovjek joj kad je zaljubljen uvijek pridaje još i veće.Čudna smo mi vrsta.Ja ništa nikome ne mogu potvrditi ni jamčiti.Činjenica je da mi kroz život za puno ljudi pomislimo da su prinčevi na bijelom konju.Sve što ti ja mogu reći jest ono što je već rečeno.Žalim za vremenom kada me je on spunjavao srećom.Da li je on princ ili nije,to je pitanje koje ja šaljem u beskonačni svemir!Dok to pitanje ne proputuje beskonačni svemir ja taj list svoga života zatvaram.Osjećam u sebi da me sadašnjost zove i mislim da sam predugo bila sebična i zapostavljala ono što se ne smije zapostavljati.Tko zna,možda sam čak i upoznala pravoga princa na bijelome konju,a da toga nisam bila ni svjesna jer sam sadašnjost puštala da se odvija bez mene.Ja sam u njoj bila prisutna tijelom,a dušom sam proživljavala iz dana u dan nešto što je već daleka prošlost.Ni sama nisam bila svjesna koliko je vremna prošlo!No Andrej je bio prva osoba koja mi je otvorila vrata ovoj ljubavi.Uvijek će mi bit poseban,na neki način posebniji od svih ostalih.Ali to je sve.Bit će poseban u ladici moga srca i u niti mojih sjećanja.Ako jednog dana shvati nešto što sam ja shvaćala i u prošlosti,shvatit će da je pogriješio i da je mogao moju iluziju princa na bijelome konju pretvoriti u stvarnost.Andreja skidam sa dužnost da predstavlja pojam savršenstva, tj.ostavljam mu taj naziv ali ono što je važno,ostavljam mu ga u prošlosti.Potrudit ću se nadoknaditi neke stvari koje sam možda zaobišla živeći u snovima.“
Tada se Liza probudila.Bilo joj je žao što se san prekinuo,ali bila je svjesna da je shvatila ono što je trebala shvatiti.Uputila se prema litici.tamo su sjedile Emiliana i Oriana.Bila je presretna što ih vidi.Čvrsto ih je zagrlila i nije ih puštala,a potom je sjela pokraj njih.One su je začuđeno gledale,a Liza je pregovorila obraćajući se Emiliani:“Ne vraćam se više na ono!“
„Što ti se dogodilo,jabuka ti je pala na glavu pa si umjesto zakona gravitacije,otkrila nešto drugo.“Oriana je umrla od smijeha na ovu Emilianinu rečenicu.Liza je ljutito odvratila: “Emiliana ja sam ozbiljna!“;“Šalim se!Joj Liza što si teška!“;“Pronašla sam u sebi ono što sam već odavno znala,ali nisam toga bila svjesna:Čovjek prošlost drži u sjećanju i život živi u sadašnjosti pokušavajući ne ponoviti greške iz prošlosti i stvoriti sebi uvjete za lijepu budućnost.Shvatila sam da sa time što neprestano dozivam prošlost ne gradim ništa za budućnost.Prošlost je prošlost,sadašnjost je sadašnjost,a budućnost budućnost.Lagala sam sama sebi kada sam govorila da sam u sadašnjosti nesretna.Znate,shvatila sam da mi vaše postojanje i prijateljstvo pruža više sreće nego što je Andrej ikada mogao.Dugo sam vremena tratila tu sreću,no više neću.Hvala vam što postojite uz mene i što ste me vratile u našu zajedničku sadašnjost!“Potom su se njih tri zarlile i ostale tako nekoliko minuta.Liza se potom odmaknula.Ugledala je svoga vuka pored njih,Namignula mu je.On je zanjihao glavom i potom iščeznuo.Liza je tiho promrmljala:“Posjeti me ponekad prijatelju!“Iako ga nije vidjela začula je njegov glas:“Liza ja sam u tebi.Kad god me trebaš pozovi me i ja ću ti doći.Uživaj sada!“.
„Liza sa kime pričaš?“znatiželjno je upitala Oriana.“Sa nikim,sebi mrmljam u bradu.Znate što?kako je to čudno.Možda već poznajem svoga princa.“;Emiliana ju je začuđeno pogledala i zapitala ju:“Liza imaš nekog na umu ili...?Odma reci!“;“Možda da,a možda i ne!“;U glas su obje rekle:“Joj Liza,nepopravljiva si!“Potom su se neko vrijeme smijale i zagrljene gledale zalazak sunca.Ubrzo su se i posljednje zrake zavukle pod noćni pokrivač i utonule u svemoguće snove.
ponedjeljak, 10.07.2006.
apsurd vremena
"Slušala sam tišinu kako me tiho obavija i spaja se sa mnom i postaje nedužan sudionik mojih patnji.Prišla sam prozoru na kojem su rolete bile spuštene.Slušala sam zvuk sa ulice,zvuk nevine dječice koja se bezbrižno igraju.I ja sam jednom davno tako provodila svoje dane.Tada nisam ni slutila da ću jednoga dana postati ovakva.Mislim da to nitko ni ne može slutit,ovo se jednostavno dogodi.U jednom trenutku si najsretniji čovjek na svijetu,a već trenutak kasnije si nešto skroz drugo,a da i ne znaš kad se promjena dogodila."
Istina je to da često i ne vidiš da tvoj život živi sebe a da ti u tome kao da nemaš nikakvu ulogu...
Ne primjećuješ pljačku u obližnjoj trgovini...
ne primjećuješ psa na ulici kojeg je upravo pogazilo auto...
Ne primjećuješ zaljubljeni par na klupi koji se ljubi.
Ne primjećuješ da je već pala noć...da je prošao dan,tjedan,mjesec,da se izmjenjuju godišnja doba,da je nova godina...
Jednog dana samo shvatiš da si starac koji sjedi na staroj slamnatoj stolici ispred kuće,pušiš cigaretu i pitaš se gdje je prošlo svo to vrijeme i gdje si ti bio u svemu tome.
Onda se ustaneš,potpomogneš se štapom jer si već veoma star i nemoćan,dođeš do zrcala i pogledaš u njega.
Što vidiš?
Dijete,mladića osobu punu života,unutar tijela koje sigurnim korakom trune ka prahu.
subota, 08.07.2006.
Ništavilo
Sjedila je na prozoru
Zamišljena,
Usamljena,
Tužna.
Srušenih snova
Slomljenih krila.
Vjerovala je u ljubav
Razočarala se.
Vjerovala je ljudima
Pogriješila je.
Gajila je nadu
Prevarila se.
Prozor je dijelio dva svijeta
Jedan u kojem je sve bilo lijepo
Drugi koji je rušio prvi.
Drugi je pobijedio.
Vremenska prognoza ili nešto sasvim drugo
Nevjerojatno je to kako čovjeka i najmanja sitnica ponekad može izbaciti iz takta a s druge strane nevjerojatna je i snaga unutar čovjeka da se svaki put iznova i iznova bori,da živi,da preživi.
Nebo je danas navuklo na sebe sivi kaput.Nov je jer se samo ponekad neka zaigrana zraka sunca uspije probiti kroz njega i vratiti svjetlost u turobni dan,baš kao i nada koja dođe čovjeku kada je sve sivo i tmurno.No ipak koliko god bilo tmurno,koliko god mi,ljudi govorili da nema nade,da je sve crno,uvijek negdje u nama postoji mala iskra da nije sve tako crno.Mi je možemo negirati ali ona je uvijek tu.Jedan mali čak i pamćenja ne vrijedan događaj može tu iskru pretvoriti u pravu vatru,i isto tako veliku vatru u trenutku ugasiti.
Što je to šta čovjeka uvijek tjera dalje.Što mu neda da stane?
Nagon za preživljavanjem!? Ne bih rekla da je to.
To je nešto puno dublje.
Svaki čovjek je različit ali svi imamo jedno jednako=nešto nas uvijek,ma koliko god stvari bile crne tjera da krenemo naprijed,da gledamo u novi dan,da se ne osvrćemo unatrag.
Nameće se pitanje kako objasniti slučaj kada se zraka sunca ne može probiti kroz debeli sivi kaput oblaka koji je prekrio nebo.Kako objasniti slučaj kada čovjek izgubi vjeru i iskru koja lagano tinja u njemu.
Kako objasniti čovjeka koji se ubio!
Da li zbilja postoji kap koja može preliti čašu i ugasiti tu iskru nade unutar čovjeka,ili je čovjek jednotavno preumoran od mnogobrojnog paljenja vatre,i njenog gašenja od strane nekih drugih ljudi.
Da li se u nekom trenutku osjeti da je sve uzalud i da tunel nema izlaza.
Ja sam se našla u situaciji da moj tunel nije imao izlaza,ali nisam posustala.Sama sam probila izlaz iz tunela.I to je bio predivan osjećaj,možda najbolji dosada koji sam osjetila poslije osjećaja ljubavi.Nema boljeg osjećaja od osjećaja pobjede nad nečim što je tebe gotovo pobijedilo.Osjećate se kao da vam nitko nije ravan.
Nevjerojatno je to kako čovjeka i najmanja sitnica ponekad može izbaciti iz takta a s druge strane nevjerojatna je i snaga unutar čovjeka da se svaki put iznova i iznova bori,da živi,da preživi.
